Kada govorimo o povijesti uzgoja vinove loze u BiH, bitno je napomenuti da je ovo područje bilo u znatno širim granicama od današnjih. Naime srednjovjekovna Bosna je nekada bila, i bez kasnije pripojenog južnog djela (Huma), prepoznatljiva vinogradarsko vinarska zemlja. U srednjem vijeku je gotovo svaka velikaška obitelj u Bosni imala svoje vinograde. O ovome jasno govore prvi detaljni katastarski popisi koji datiraju iz XV. i XVI. stoljeća.

Dolaskom Turaka, i procesom islamizacije Bosne, ova proizvodnja se u XVI., XVII., i XVIII. Stoljeću postupno gasi, i na kraju nestaje. Uzroci nestanka vinove loze u Bosni su višestruki, a najzaslužniji su česti ratovi, jer vinova loza kao kultura zahtjeva visok stupanj ljudskog angažmana.

Proizvodnja vina danas je ograničena na slivna područja rijeka Neretve i Trebišnjice, odnosno hercegovački vinogradarski rajon s mostarskim, lištičkim i jablaničkim vinogorjem. Vinarstvo kao gospodarska grana postaje značajan izvor prihoda u Hercegovini krajem IXX. stoljeća, kada se bilježe i prvi izvozi vina prema zapadnoj Europi, a ovakav trend se nastavlja osvajanjem tržišta širom svijeta.

Vinarstvo u Hercegovini imalo je svojih uspona i padova ali nikada nije prestalo biti glavna grana poljoprivrede, a može se reći i način života ovdašnjih ljudi.

Hercegovački vinari danas žele i hoće biti prepoznati po njihovoj Žilavci i Blatini kao jedinstvenim sortama u vinarskom svijetu, i prezentirati sebe svijetu kroz ovo vino koje u sebi nosi miris zemlje i žestinu hercegovačkog sunca.